Duhovnost/ Tradicija 

Zapažanja o nekim vjerskim praksama muslimana

Share and like 😉

Jedna od najrazornijih pojava koja rastura naš vjerski život jeste rušenje našeg džematskog namaza, počevši od same pripreme za namaz pa kroz svaku njegovu fazu. U našoj višestoljetnoj tradiciji strogo su se poštovala pravila o pripremi za namaz. Mislim prije svega na pripremu u pogledu čistoće. Kur’anski zahtjev koji glasi: …kada pristupate namazu, operite lice svoje, ruke svoje… sure el-Maide, 6. ajet. Udarna igla u ovom ajetu je, operite… a ne u onom onom što je ulema stoljećima razglabala, da li je ono erdžulekum vezano za ruusekum ili za ejdijekum. Dakle treba li noge, u abdestu, prati ili samo potrati mokrom rukom. Takva tumačenja odvodila su od ključne intencije u ovom ajetu, a koja glasi očistite. Na osnovu ovog kur’anskog zahtjeva formulisano je jednostavno fikhsko pravilo: u namaz se može stupiti samo ako nam je potpuno čisto tijelo, odjeća i mjesto gdje ćemo klanjati. Dakle, nulta tolerancija nečistoće u namazu i oko namaza. Na tom principu utemeljena je kultura življenja svakog muslimana. Danas je postalo normalno da vidite, naročito kod bajram namaza da čitavi saffovi mladića glume klanjanje bajram namaza, stojeći u cipelama i bez namaskih ruknova. U tom njihovom stajanju nema ni “n” od namaza. Sve se to dešava u uvjetima kada svakome pojedincu stoje na raspolaganju sva moguća sredstva da namaz može obaviti u njegovoj punoći. Zar je teško sa sobom ponijeti male namaske sedždžade ili hasure koje svako može nabaviti za nekoliko maraka i krenuti na bajram potpuno siguran da će moći obaviti svoj namaz na propisan način. Međutim, oni to ne rade jer ih je neko poučio da se to može obaviti i na tako karikaturalan način. Bio sam prisutan u jednoj džamiji na bajram, kada imam objašnjava tim mladim ljudima da se u cipelama ne može klanjati, ali onda dodaje: postoji predanje da je Poslanik, a.s., u nekoj prilici klanjao u obući. To je isto kao da je, nakon što je potpalio vatru u svom šporetu u taj šporet ubacio petardu. Kakvo crno predanje može biti pripisano Poslaniku u kome se on ruga Allahovim riječima: fagsilu-operite. Zbog ovakvog naopakog shvatanja propisa o čistoći, vi možete danas vidjeti ljude, dođoše one koji dolaze iz velikog islamskog svijeta, koji skinu svoje cipele ispred sofe Gazijine džamije, a onda, preko harema u čarapama odšetaju u džamiju. Zašto, zato što ih je neko poučio da treba cipele izuti kao takve, zbog toga što im je tako ime, a ne zbog toga što su prljave za namaz.

Kada, ovako obučeni muslimani i zanijete za imamom oni ga ne slijede, ni u jednoj namaskoj fazi. Ruke dižu na svoj način, sa njima udaraju po prsima, a kada stanu u namaz raskorače se tako da djeca mogu prolaziti između njihovih nogu. Ako ih upitate zašto to tako čine, ako vam uopće hoće odgovoriti, onda ćete čuti odgovor da je tako Poslanik, a.s., radio. Nije slučajno veliki Ebu Hanife, u svom akaidskom djelu Fikhu-l-ekber  Sveobuhvatno razumijevanje islamskog vjerovanja, podijelio Poslanikovo naslijeđe na Sunnet, a to je ono što jeste poteklo od njega i Hadis u šta je ubrajao sva predanja koja se pripisuju Muhammmedu, a.s. Kada imam preda selam, ovi inovatori, to ne čine sve dok imam ne preda selam i na lijevu stranu. Pita se čovjek pa zašto su uopće nijjetili za tim imamom ako ga ne žele slijediti. Vidljivo je da naše mlade džematlije, a i neki stariji, ne razmišljajući o smislu namaza i njegovom dostojanstvu, nakon što imam preda selam, odmah izvrću noge ispod sebe i zauzimaju stavove neprilične namaskog čina. Do prije tridesetak godina, nezamislivo je bilo da naš džematlija ne ostane na koljenima sve dok muezzin ne okonča zikr riječima El-Fatiha. Kako se može pozivati na Poslanika kako bi se činio nered. Ako muslimani ne mogu zajednički namaz obaviti na jedinstven način, zar je moguće očekivati od ovih ljudi da na bio koji način budu organizovani u bilo kojoj drugoj situaciji u životu. Džematski namaz, onakav kakav se prakticirao u našoj tradiciji, simbol je reda, dostojanstva, skrušenosti, ponosnog i jedinstvenog pokreta u svakoj njegovoj fazi. Tu se ništa ne moše niti dodati niti oduzeti. Takođe je vidljivo da naši gosti iz nekih dijelova islamskog svijeta, navodno zakasne nekoliko minuta u džematski namaz pa onda formiraju svoj džemat i to na vrlo bučan način, bar za naše prilike. Nisu oni zakasnili nekoliko minuta nego nekoliko stoljeća. To su, i ako ne baš svi, sljedbenici Muhammeda Abdu-l-Vehhaba (1703-1687) čiji je prvi uzor bio Tekjuddin ibn Tejmijje (1263-1328), poznat po mnogim rigidnim razumijevanjima i tumačenjima islamskog učenja, a biser te rigidnosti jeste njegova tvrdnja da ne-Arap u namazu, ne može imamiti Arapu. To naš svijet treba da zna.

 

Preuzeto sa www.preporod.com

Related posts

Leave a Comment