Medzlis Prijepolje, Islamska zajednica, vakuf Vjera nije dogma – Neki se po navici pozivaju na Boga, ali se ponašaju kao da Boga nema – Islamska Zajednica u Srbiji – Medžlis Prijepolje
Duhovnost / Tradicija 

Vjera nije dogma – Neki se po navici pozivaju na Boga, ali se ponašaju kao da Boga nema

Sretan sam ako sam uspio da ti objasnim da vjera nije dogma. Htio sam da u tebi probudim spoznaju da vjera može biti ono najbolje u tebi, dok dogma može biti ono najgore izvan tebe. U tome leži tajna tvoje duhovne sposobnosti ili tvoje moralne otpornosti, a to je da sačuvaš čistu vjere, koja se nalazi u dubini tvoje duše od zagađene dogme, koja se nalazi izvan ili iznad tvoje zdrave pameti.

Pogledaj u Mjesec, vidjet ćeš Božiju ljepotu; pogledaj u Sunce, vidjećeš Božiju moć; pogledaj sebe u ogledalu, vidjećeš najljepše biće na svijetu. No, bît tvoje ljepote nije u ljepoti tvoga tijela. Bît tvoje ljepote je u ljepoti tvoje duše, a ljepota tvoje duše je ljepota tvoje vjere, a ljepota tvoje vjere je ljepota tvoje ruke, a ljepota tvoje ruke je ljepota tvoga uma, a ljepota tvoga uma je sposobnost tvoga oka, koje može da gleda, ali tvoj um je taj koji može da vidi ljepotu i moć Svevišnjeg Boga. Onaj koji nije u stanju da dokuči dragulj vjere u dubini svoje duše, ne osjeća miris svoje duše od Božanskog Duha. Umjesto toga, on osjeća miris dima od dogmatske ideologije, koja zagađuje njegovu čistu dušu, koja onda zagađuje njegovu čistu prirodu (fitratallah). Upravo to, htio sam da te potaknem da tražiš dragulj čiste vjere u dubini svoje duše. Okreni se sebi! Zaviri u svoju dušu! Pogledaj šta u njoj imaš! Osjeti Duh Božanski što ti svijetli dušu! Dokuči dragulj čiste vjere! Razdvoji čistu vjeru od prljave dogme! Zamisli kada bi svi (tvoja braća po vjeri), osjećali isti miris duše od Božanskog Duha? Zamisli kada bi svi ljudi na svijetu imali isti miris života? Zamisli kada bi sve duše bile spojene u jedan miris Božanskog Duha? Zamisli kada bi svi ljudi otkrili dragulj čiste vjere u svojoj duši i u svome srcu? Onda bi cijeli svijet mirisao čistom vjerom u Jednoga Boga! Onda se ni jedna duše ne bi lijepila za prljavu dogmu ili ideologiju! Onda bi ljudsko srce osjećalo čistu vjeru; onda bi ljudski um spoznao čistu pravdu; onda bi ljudska ruka radila čisti posao; onda bi ljudski rod bio sretan; onda bi utopija bila stvarnost; onda bismo ti i ja bili neodvojivo zajedno; onda ti i ja ne bismo bili u strahu od podjela i ratova u našem Ummetu; onda bismo ti i ja bili sigurni u svom domu i domovini; onda bismo ti i ja znali da je  naša Zajednica u sigurnim rukama! Pa zar to nije tako, pitaš? Nije tako, odgovaram! Zašto nije tako, pitaš? Odgovaram, nije tako zato što nam se dragulj čiste vjere u dubini naših duša izmiče iz ruku. Zato što već odavno ne umijemo da duboko zaronimo kako bismo taj dragulj čiste vjere u našim dušama sami dokučili. Kažem sami, jer se dragulj čiste vjere nalazi u našim dušama; mi ga sami moramo otkriti; mi ga sami moramo dotaknuti;  mi ga sami moramo našom rukom uzeti i iznijeti u svijet da nam svijetli i osvjetljava naš zajednički životni put.

Pa zašto to ne uradimo? Zašto čekamo? Zašto ne zaronimo duboko pa da dokučimo dragulj čiste vjere u dubini naše duše? Ko nam u tome smeta? Ko nam zabranjuje? Zar nismo slobodni? Zar bosanska šehidska krv nije zalog naše slobode? Zar nismo otkrili naš dragulj čiste vjere nakon ideologije marksističkog ateizma? Ko nam ga sada otima? Zar nismo jaki da ga čuvamo? Zar ćemo da ga izgubimo? Sva ova pitanja su teška, ali ovih nekoliko zadnjih me najviše uznemirava.

Bojim se da na ta pitanja znam odgovor. Da, tako je. Mi nemamo strah samo od nepoznatog, već i od poznatog. Štaviše, ponekad ono što nam je poznato izaziva u nama više straha od onoga što nam je nepoznato. A poznato nam je zašto strahujemo od gubitka dragulja čiste vjere nakon što smo ga izvukli iz čeljusti ateizma. Bili smo tada najsretniji. Sjaj dragulja čiste vjere širio se posvuda. Vjerovali smo da nam ga niko više ne može zamračiti. Ali, sada vidimo da može. Sada vidimo da nam se dragulj čiste vjere prlja dogmom sujete, pakosti, ljubomore, zavisti, sebičnosti, licemjerja i isključivosti. Ne izvana, već iznutra. A to je ono što me najviše plaši zato što znam tačan odgovor na pitanje zašto nam se gubi dragulj čiste vjeri iz našeg srca, iz našeg uma i iz naše ruke.

Znam, ali ne umijem ništa da poduzmem da to spriječim. Znam, ali sam nemoćan da zaustavim mrak sujete, koji zamračuje sjaj dragulja naše čiste vjere. Znam, ali sam frustriran što ne smijem da govorim ono što stvarno mislim. Ne zbog ičije cenzure, već zbog samocenzure. A to stanje duha je najgore stanje duše. Bilo nam je lakše kad smo imali Marksa. On je bio kriv što nismo mogli imati dragulj čiste vjere, koji se nalazio u našoj duši i u našem srcu. Sada kad smo dragulj našli u dubini naše duše, te ga otkrili i pokazali svijetu u najboljem šehidskom svjetlu, dragulj nam se gubi u mraku sujete, pakosti, dvoličnosti i sebičnosti.

Priznajem, teško mi je što Marks više nije kriv, već smo krivi svi mi, bilo da se radi o manjini ili o većini. Ako je manjina kriva za naše stanje duha, onda je većina odgovorna što je manjini dopustila da nam otuđuje dragulj čiste vjere, a ako je većina kriva što dragulj čiste vjere gubi svoj sjaj, onda je manjina odgovorna što je dopustila da joj većina ukrade dar čiste vjere. Ne, nikako ne smijemo potcijeniti sjaj dragulja čiste vjere koji sija u srcima pojedinaca. Ovdje je riječ o kolektivnom dragulju čiste vjere, koji ne sija kao što sjati zna za opće dobro Ummeta. Spas pojedinca je samo njegov spas, a spas Zajednice je spas svakoga od nas. Od toga danas osjećamo strah – od kolektivne nemoći da doživimo kraj sujete pojedinca, kraj njegove pohlepe, njegove prgave naravi, njegove plitke pameti, njegove površne misli, njegove licemjerne vjere, njegovog lahkog morala, njegove prazne riječi.

Kako je moguće spasiti dragulj čiste vjere u našoj kolektivnoj duši od svih ovih prljavih napada? Moguće je tako što ćemo spoznati razliku između čiste vjere, koja nam osvjetljava životni put i prljave dogme, koja nam taj put zamračuje. Lahko rečeno, ali teško ostvarljivo. Ali, riječ je uvijek bila na početku željenog puta. A naš željeni put je uspjeh na Ovome i spas na Drugome svijetu. Za taj put potrebna nam je riječ čiste vjere u Boga i čiste vjere u sebe. Čista vjera u Boga je uvjet za čistu vjeru u sebe. Jer, onaj koji nema čistu vjeru u Boga, nema ni čistu vjeru u sebe. Oni koji ovo pitanje postavljaju obrnuto gube iz vida da je čovjek najovisnije biće na svijetu. Ovisan je o nečemu što je izvan njega. Ako nije spoznao da je to Bog o kojem je nužno ovisan, čovjek je onda ovisan o nekome ili nečemu drugom što nije Bog, a to znači što nije ni pouzdano ni vječno. A sve što nije ni pouzdano ni vječno nije ni spasonosno, a sve što nije spasonosno čovjeku je besmisleno.

Prema tome, ovisnost čovjeka o nečemu što nije Bog Pouzdani i Vječni je besmisleno. Dogma kao ideologija je besmislena upravo zato što nije ni pouzdana ni vječna za čovjekov uspjeh na Ovome i spas na Drugome svijetu. Vjera je pouzdana i vječna zato što je Bog Vječan i Pouzdan za čovjekov uspjeh i spas. Uostalom, arapska riječ al-imān, koju mi prevodimo na bosanski jezik kao “vjera”, znači “pouzdanje u nekoga”, pa, stoga, imamo i hadis Allahovog Poslanika, koji je rekao: – Lā imāne li-men lā emānete lehū (Nema vjere u onoga u kojeg se ne može pouzdati).

Nije li ovo jasan odgovor na sva gore postavljena pitanja, koja nas muče ovih dana, a to je da nam se dragulj čiste vjere, kojeg smo otkrili u dubini naše duše nakon marksističkog ateizma i pokazali ga svijetu – da nam se taj dragulj sada nekako izmiče iz ruku, jer gubimo pouzdanje jedni u druge, a gubimo ga zato što gubimo pouzdanje u Boga. Neki se po navici pozivaju na Boga, ali se ponašaju kao da Boga nema. To je osnovna karakteristika vjere nekih ljudi, koji su se dohvatili dragulja čiste vjere, ali ga nisu srcem prihvatili, niti su ga umom razumjeli, niti su ga rukom uhvatili. Njima je dragulj čiste vjere ostao na vrhu jezika, na kraju srca, na površini uma, na vrh prsta njihove ruke. Nisu oni krivi. Krivi smo mi koji sve više postajemo slični njima umjesto da oni postanu slični nama, koji smo uvijek doticali dragulj čiste vjere u dubini naše duše. Mnogo je posla pred svima nama da sačuvamo dragulj čiste vjere u dubini naše duše da nam sija po liniji našeg života. Stoga, u narednim nastavcima ovoga serijali govorit ćemo, ako Bog da, o vjeri kao zavjetu: “Vjera je zavjet”. To bi trebale biti najvažnije lekcije u ovom serijalu: “Kritika čiste vjere”, ako Bog da.

preuzeto sa: www.preporod.com

Povezani članci

Leave a Comment