Medzlis Prijepolje, Islamska zajednica, vakuf Detaljno o “Vahju” – Islamska Zajednica u Srbiji – Medžlis Prijepolje
Duhovnost / Tradicija 

Detaljno o “Vahju”

U radu će biti govora o „vahju“ – Božanskom otkrovenju ili objavi. U suštini, da bismo znali tačno značenje nekog termina koji dolazi sa drugog jezika, moramo istražiti o pravom njegovom značenju i intenciji. U ovom slučaju, da bismo tačno i pravilno razumijeli značenje termina „vahj“ onda je neophodno istražiti o njegovom značenju u samim prijevodima Kur'ana, rječnicima Kur'ana, rječnicima Arapskog jezika, Komentarima Kur'ana, Enciklopedijama i drugim pratećim izvorima i literaturi na ovoj temi.

Naime, u radu ćemo prvenstveno pokušati definisati pojam „vahj“, te spomenuti njegovo etimološko značenje, njegovo definisanje u Šerijatu, te spomenuti nekoliko definicija ovog termina od strane istaknutih učenjaka kako u svijetu tako i kod nas. U nastavku rade biće govora o pojmu „vahj“ – objava u Kur'anu te ćemo tako spomenuti sedam načina upotrebe ovog termina u Kur'anu; na samom kraju rada biće govora i o metodama „vahja“ – objave, direktnoj (neposrednoj) i indirektnoj (posrednoj).

Izraz “vahj” na arapskom jeziku ima nekoliko značenja. U nekim slučajevima to znači: inspiracija sa kojom se čovjek inspiriše za neku radnju ili bilo kakvu akciju. To može značiti i zadirkivanje ili dodir, kada čovjek bude dodirnut u srcu sa nekog vanjskog aspekta. U određenim slučajevima, u smislu instinkta, kao što je riječ o pčeli ili nešto drugo.

Ljudi su inspirisani i inspirišu se za nešto, ali objava Kur'ana ne pripada ovakvom načinu inspiracije, način na koji je objavljen Kur'ana je poseban i jedinstven.

O tome je jasno navedeno u Kur'anu: “Nijednom čovjeku nije dato da mu se Allah obraća osim na jednom od tri načina: nadahnućem, ili iza zastora, ili da pošalje izaslanika koji, Njegovom voljom, objavljuje ono što On želi. – On je, zaista, uzvišen i mudar! (Eš-Šura, 51)

Uzvišeni Allah u Kur'anu navodi ono što traži i želi od svojih stvorenja, ali ko će prihvatiti od Allaha ono što Uzvišeni želi govoriti? Čovjek, prvenstveno, nema šanse, jer je on organsko biće, njegova priprema i struktura čini ga nemoćnim da prihvati riječi direktno od Allaha, dž.š., zbog toga je Plemeniti Gospodar svojim odabranim poslanicima govorio na Njemu svojstven način, te komunikološki moguć za jedno slabašno stvorenje kao što je čovjek. Tako da je objava u većini slučajeva bila dostavljena indirektnim putem, tj. posredstvom meleka objave, Džibrila, a.s..

Definisanje pojma „vahj“ – objava

U definiciji Kur'ana, prihvaćenoj u islamskom vjerovanju, prvi predikat (i svojstvo) Kur'ana je da je to objava, objavljena Božija Riječ. Objava (vahj) Božije Riječi u islamskom vjerovanju je među fundamentalnim njegovim kategorijama i spada u najteže definljive termine u tefsirskoj znanosti. Ipak, to nije indefiniran termin i mnogi muslimanski znanstvenici pristupili su njegovom definisanju.[1]

U odnosu na Allaha Uzvišenog „vahj“ ima slijedeću definiciju u islamskom Šerijatu: „Govor Allaha Uzvišenog objavljen nekom od Njegovih vjerovjesnika.“[2]

Etimološko značenje objave još i danas postoji; o tome nam govore i mnogi kur'anski ajeti. U Kur'anu se veli da je Allah, dž.š., nadahnuo pčelu, nebo, zemlju, brda, Musaovu, a.s., majku, itd., dok je šerijatsko značenje prestalo s Alejhisselamovim preseljenjem; to mišljenje zastupa Ehli sunnet vel-džemat.“[3]

Prema Mehmeda Handžića, „Vahj ili objava je jedna nadrazumska pojava i prema tome su riječi i pero nemoćni da u tančine objasne suštinu vahja, tako da to svak odmah posve pojmi. Dovoljno nam je to, da ta objava spada u red stvari koje su same po sebi moguće, a o kojoj su nam Kur'an i Alejhisselamov hadis dovoljno dokaza donijeli, pa da je vjerujemo i usvojimo. Tim vahjom je Allah, dž.š., svojom neizmjernom moći odlikovao neke ljude, da bi na taj način bili vodiči ostalima pravoj i istinskoj sreći.“[4]

Da budemo precizniji u razumijevanju islamske perspektive na božansko otkrivenje ili riječ Božju, potrebno je da se upoznamo sa pojmom “vahj”.  Riječ Objava – vahjun, izvedena je iz glagola veha-jehi što znači „brzati, žuriti“. To znači da se sve ono što se na taj način saopćava, saopćava odjednom, kao da bude u jednom trenutku, čak brže od jednog treptaja oka, jer ne biva u vremenu, pa se nadaje kao brzo.[5] On se koristi u Kur'anu kao što se koristio i od strane Arapa u prošlosti kako bi njime označavali širok spektar metoda kojima bi se došlo do prijenos informacija.[6]

Prema rječniku Lisanul-areb Ibn Manzura, riječ وحي – „vahj“ znači: (الوحي الإشارة والكتابة والرسالة والإلهام والكلام الخفي وكل ما ألقيته إلى غيرك) – „Otkrivenje signala, pisanje, poruka, inspiracija, tajanstven govor, i sve ostalo što se isporučuje nekom drugom.“[7] U istom kontekstu se označava riječ vahjun i u rječniku od autora Fejruzabadija, Kamus el-muhit, kao u prethodno pomenutom rječniku od ibn Manzura.[8]

Prema Arapsko-bosanskom rječniku Teufika Muftića, riječ vahj znači: „žuriti, brzati, tajno i časovito doznačiti, skrenuti pažnju, davati znak (bilo samim glasom ili nekim pokretom), otkriti nešto (nekome), nadahnuti, inspirisati, učiniti otkrovenje, objaviti, otkriti, obznaniti, uliti, usaditi (u srce), itd.,“[9] također znači i pismo, poslanica, glas, zvuk, šum, itd.[10]   Dok, prema Arapsko-bosanskom rječniku Nurke Karamana, riječ vahj znači: „nadahnuće, inspiracija, objava“.[11]

S obzirom da se radi o nedvosmislenim kontekstima, ova riječ je upotrebljena kao sinonimna: a) Kur'anu, b) objavi Kur'ana, c) Božijem govoru (Tevratu, Zeburu, Indžilu, Suhufima i sl.) Ali, kontekst nedvosmisleno govori da se radi o objavi: a) Božije Riječi, a ne npr. Božijeg „lika“, b) Božije Riječi na prethodno od Boga odabranom ljudskom jeziku, i c) objavi te Riječi čovjeku, od Boga zaduženom Poslaniku, koji će je ljudima priopćiti u njima razumljivom jeziku. Međutim, ukoliko termin „objava“ (vahj) u obliku samostalne glagolske imenice nije dvojben, on je u svojim glagolskim oblicima vrlo zakučast i teško ga je definisati.[12]

Subhi Salih tvrdi da se u Rječniku Svetog Pisma, nalazi objašnjenje za objavu koje se suštinski razlikuje od njezinog jedinstvenog, sveobuhvatnog značenja. Prema ovom rječniku, Objava je: „Silaženje Božijeg Duha u duh nadahnutih pisaca kako bi oni mogli dokučiti duhovne istine i tajne vijesti bez toga da izgube objavom bilo šta od svojih ličnosti. Svaki od ovih pisaca ima svoj osobni način pisanja i stil iskaza…“.[13] Prema definiciji pojma objave u ovom rječniku, daleko je od toga da bude iskazano na vjerskom području, vezana za Boga i uzeta od Boga, dok je sasvim blizu poimanja inspiracije koja je čovječanstvu poznata u suptilnim vidovima kao kod nadahnutih pisaca, mistika, gnostika, itd.[14]

U eri razvoja psihoanalize i pod njenim uticajem došlo je do pogrešnog interpretiranja riječi Objava. Ona se ne može tumačiti kao pjesničko nadahnuće, unutrašnja intuicija, unutarnja svijest ili „podsvijest“ koje tako rado upotrebljavaju naši mlađi intelektualci, oponašajući strance i one ljude koji strance u svemu slijede, nastojeći da posredstvom tih riječi ili samo nekih od njih do kraja naivno objasne fenomen Objave kod poslanika, a time i kod posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s..[15]

Objava, smještajući se u pojavni svijet, konstituirala se i otjelovila u vidu Riječi, odnosno Knjige. Time je ona postala pojava koja se potpuno uključila u pojavni svijet i u daljem svom životu i razvoju podliježe zakonitostima ovoga svijeta. Božija riječ se piše slovima kao i sve riječi, izgovara se, prenosi, shvaća, prima ili ne prima kao i sve druge riječi. Sve što važi bilo za koju drugu riječ važi i za nju. Može se čuti samo uhom, izgovoriti ustima, shvatiti razumom, doživjeti osjećajem, itd.[16]

U osnovi sve u krajnjem izvorištu svog egzistiranja počiva na objavi. Kur'an na to nedvojbeno ukazuje. Bog je, prema Kur'anu, objavio, nadahnuo svakoj stvari, svakoj egzistenciji način postojanja i ponašanja. Sve je determinirano i uvjetovano prirodom svoga bića (fitretullah), svojom vlastitom formulom nastanka i razvoja. A to je upravo ono što nazivamo objavom u širem smislu.[17]

Objava znači obavještenje o nečemu na jedan skrovit način. Iako se izraz vahj (objava) u Kur’anu upotrebljava u više značenja, ni u jednom slučaju ne gubi tu osnovnu crtu svog karaktera – naime, uvijek podrazumijeva neku skrovitost čina o kojemu govori. To je i svojevrsna sugestija da i sve ono što je došlo putem objave nije lišeno tih elemenata u smislu da sve implikacije bilo kojeg vjerskog propisa nikada dokraja ne mogu biti razotkrivene, da u njima uvijek ima i onih komponenti koje izmiču ljudskim dosezima.[18]

Što se pak tiče razlike između pitanja prirodnih pojava i pojave objave, prema Huseina Đoze, kod prirodnih pojava u mogućnosti smo da otkrivamo i upoznajemo način odnosno formule njihovog nastanka, dok, kod fenomena objave to nismo u mogućnosti, zato je taj fenomen okvalificiran kao vanprirodni.[19]

Pojam „vahj“– objava u Kur'anu

Koncept o “Božijem govoru” nije stran za kur'anski pogled na objavu. Niti je teško ukazati na to da Bog govori i da je govorio od početka stvaranja. Kur'an upućuje na različitim kontekstima u kojima je Bog govorio. Jedan od najcitiranijih je Božja komunikacija sa Musaom, a.s., u kojem se Bog obratio Musau, a.s., na svom govoru i dijalogu koji je proizašao iz toga. Bog je, također, govorio i Nuhu, a.s., Ibrahimu, a.s.,  Zekerijau, a.s.,  Isau, a.s., pa čak i Iblisu, l.a. (Sotoni).[20]

U razumijevanju problema Božijeg govora na arapskom jeziku, ljudskom jeziku, jedna od opcija je da se naglasi razlika između objave koji se odnosi na Božijem “govoru” (na nivou “nevidljivog”) i otkrovenja koje se odnosi na ljudski jezik. Objava na nivou nevidljivog (gajb) ‘je “teološka misterija” nesposobna da bude shvaćena od strane analitičke ljudske misli. Fenomen objave, u tom smislu, je nešto što je u suštini tajanstveno, što ne dozvoljava analize, to je nešto samo da bi se vjerovalo u nj.’[21]

Pojam  „vahj“ – objava je spomenut nekoliko puta u Kur'anu i to u različitim oblicima, kao u sljedećim slučajevima:

  1. U Kur'anu se ponekad koristi termin vahj kako bi se njime ukazivalo na instinktivne navike životinja. Kao primjer za ovakvu upotrebu ovog termina može se vidjeti u slučaju pčela kako se spominje u sljedećem ajetu:

وَأَوْحَىٰ رَبُّكَ إِلَى النَّحْلِ أَنِ اتَّخِذِي مِنَ الْجِبَالِ بُيُوتًا وَمِنَ الشَّجَرِ وَمِمَّا يَعْرِشُونَ

„Gospodar tvoj je pčelu nadahnuo: “Pravi sebi kuće u brdima i u dubovima i u onome što naprave ljudi.“ (En-Nahl, 68)

Pčela instiktivno gradi svoje košnice na odgovarajućim mjestima i prema određenim obrascima kao rezultat božanske naredbe tajno urezane u ćelijama njenog mozga.[22]

  1. Termin vahj se također koristi u Kur'anu u značenju prirodnih ljudskih instinkta koje je Allah stvorio kod ljude. Na primjer, Allah koristi upućujući na majku Allahovog poslanika, Musaa, a.s, kako slijedi:

وَأَوْحَيْنَا إِلَىٰ أُمِّ مُوسَىٰ أَنْ أَرْضِعِيهِ ۖ

„I Mi nadahnusmo Musaovu majku: “Doji ga…”“ (El-Kasas, 7)

Majčinski instinkt za dojenjem svog djeteta je rezultat informacija koje su u komunikaciji sa genima svakog ženskog na način nepoznat čovjeku.

  1. U završetku prethodnog ajeta, Allah ukazuje na još jedan aspekt vahja. Allahova inspiracija za ljude da rade radnje koje nisu instinktivne.

فَإِذَا خِفْتِ عَلَيْهِ فَأَلْقِيهِ فِي الْيَمِّ وَلَا تَخَافِي وَلَا تَحْزَنِي ۖ

„…a kad se uplašiš za njegov život, baci ga u rijeku, i ne strahuj i ne tuguj..“ (El-Kasas, 7)

Ovo se ponekad naziva intuicijom; osoba dobija jak osjećaj da je određena akcija prava stvar za uraditi, iako ne može biti bilo kakav logični dokaz za to.[23]

  1. Treba se imati opreznosti, da se napravi razlika između izvora različitih unutrašnjih glasove, zato, jer šejtani također imaju sposobnost da uliju „inspiraciju“ u ljudska srca. Povremeno, Kur'an ukazuje na šapat i dodir šejtana kao vahj. Sljedeći ajet je dobar primjer za ovu vrstu korištenja pojma vahj:

وَإِنَّ الشَّيَاطِينَ لَيُوحُونَ إِلَىٰ أَوْلِيَائِهِمْ لِيُجَادِلُوكُمْ ۖ

„A šejtani navode štićenike svoje da se s vama raspravljaju, pa ako biste im se pokorili, i vi biste, sigurno, mnogobošci postali.“ (El-En'am, 121)

Vahj kojim se šejtanske misli ubacuju u ljudski um je također u Kur'anu označeno kao šaputanje, zbog svoje tajnovite prirode i skrivenih izvora. Iz istog razloga je nazvano “vahjom”.[24]

  1. Ponekad se vahj koristi da označi komunikacije brzim, suptilnim pokretima. Na primjer, Allah u Kur'anu o Poslaniku Zekerijau, a.s. kaže:

قَالَ رَبِّ اجْعَلْ لِي آيَةً ۚ قَالَ آيَتُكَ أَلَّا تُكَلِّمَ النَّاسَ ثَلَاثَ لَيَالٍ سَوِيًّا ۩ فَخَرَجَ عَلَىٰ قَوْمِهِ مِنَ الْمِحْرَابِ فَأَوْحَىٰ إِلَيْهِمْ أَنْ سَبِّحُوا بُكْرَةً وَعَشِيًّا

“Gospodaru moj” – reče – “daj mi neki znak!” – “Znak će ti biti to što tri noći nećeš s ljudima razgovarati, a zdrav ćeš biti.” I on iziđe iz hrama u narod svoj i znakom im dade na znanje: “Hvalite Ga ujutro i navečer!” (Merjem, 10-11)

To jest, on ih je pozvao da Allaha češće i više obožavaju.

  1. Allah, dž.š., u Kur'anu koristi termin vahj sa kojim ukazuju i na proces u kojem daje naredbe Njegovim melecima, kao što je prikazano u sljedećem primjeru:

إِذْ يُوحِي رَبُّكَ إِلَى الْمَلَائِكَةِ أَنِّي مَعَكُمْ فَثَبِّتُوا الَّذِينَ آمَنُوا ۚ

„Kada je Gospodar tvoj nadahnuo meleke: “Ja sam s vama, pa učvrstite one koji vjeruju!“ (El-Enfal, 12)

Drugdje u Kur'anu i hadisima Muhammeda, s.a.v.s, navodi se direktna komunikacija Allaha i Njegovih meleka. Sljedeći ajet je primjer iz Kur'ana:

وَإِذْ قَالَ رَبُّكَ لِلْمَلَائِكَةِ إِنِّي جَاعِلٌ فِي الْأَرْضِ خَلِيفَةً ۖ

„A kada Gospodar tvoj reče melekima: “Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!“ (El-Bekare, 30)

Prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Kada Svevišnji Allah govori otkrovenje (vahj), stanovnici nebesa čuju na nebesima zvuk kao zveckanje lanca preko glatkog kamena. Oni postanu zapanjeni i slabi, i ostaju u tom stanju sve dok Džibril ne dođe do njih. Kada Džibril dođe do njih, strah se otklanja iz njihovih srca. Oni govore, “O, Džibrile! Šta je tvoj Gospodar rekao?” On reče, “Istinu.” Onda oni govore: “Istinu, istinu.”“[25]

Stoga, iz ovoga se zaključuje da su Allahove naredbe prenesene Njegovim melecima sa Allahovim direktnim govorom njima. Iz navedenog je jasno da vahj se koristi da označi ne samo proces otkrovenja, već i samo otkrovenje.[26]

  1. Proces Allahove objave Njegovom Poslanik, s.a.v.s., kao i samo otkrovenje, također se u Kur'anu referira kao vahj. Dobar primjer za ovakvu upotrebu je u sljedećem ajetu:

وَمَا يَنْطِقُ عَنِ الْهَوَىٰ إِنْ هُوَ إِلَّا وَحْيٌ يُوحَىٰ

„On ne govori po hiru svome , to je samo Objava koja mu se obznanjuje.“ (En-Nedžm, 3-4.)

U terminologiji Šerijata, vahj se definiše kao proces u kojem Allahova Riječ se objavljuje jednom od Njegovih poslanika. Također se koristi za stvarne (aktualne) Allahove Riječi koje se objavljuju jednom od Njegovih poslanika.[27]

Metode vahja (objave)

Allahove Riječi se mogu otkriti poslanicima dva načina: direktno – izravno, u obliku istinitih snova ili u obliku direktnih razgovora; i indirektno – posredno, putem meleka objave, Džibrila, a.s.. Ovi načini su spomenuti od strane Allaha u Kur'anu kako slijedi:

وَمَا كَانَ لِبَشَرٍ أَنْ يُكَلِّمَهُ اللَّهُ إِلَّا وَحْيًا أَوْ مِنْ وَرَاءِ حِجَابٍ أَوْ يُرْسِلَ رَسُولًا فَيُوحِيَ بِإِذْنِهِ مَا يَشَاءُ ۚ إِنَّهُ عَلِيٌّ حَكِيمٌ

“Nijednom čovjeku nije dato da mu se Allah obraća osim na jednom od tri načina: nadahnućem, ili iza zastora, ili da pošalje izaslanika koji, Njegovom voljom, objavljuje ono što On želi. – On je, zaista, uzvišen i mudar! (Eš-Šura, 51)

Direktna – neposredna objava

Dio Allahovog otkrovenja-objave je da je razgovarao direktno sa poslanicima bez ikakvih posrednika. Ovaj oblik otkrivenja je realiziran kao vizija za vrijeme poslanikovog spavanja, ili u obliku riječi Allahovog Govora iza zastora svjetlosti.[28]

  1. Istiniti snovi

Božanske naredbe dostavljeni su poslanicima u snu u obliku snova kojima su davane precizne obrise budućih događaja.

U hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim, Aiša, r.a., pripovijeda: “Prvo čime je počelo objavljivanje Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., jesu istiniti snovi koje je sanjao dok je spavao. Svaki san koji bi usnio bio je jasan poput zore.”[29]

Ovaj oblik otkrivenja je bio vrlo nježan način pripreme Poslanika, s.a.v.s., za ogroman teret prihvatanja objave u budnome stanju.

Ponekad vizije su direktno usmjeravane poslanicima za izvršavanje određene radnje, kao što je to bio slučaj sa poslanikom Ibrahimom, a.s., dešavanje koje je zabilježeno i u Kur'anu, kako se obraća svom sinu Ismailu, a.s.:

يَا بُنَيَّ إِنِّي أَرَىٰ فِي الْمَنَامِ أَنِّي أَذْبَحُكَ

„Ibrahim reče: “O sinko moj, u snu sam vidio da te trebam zaklati, pa šta ti misliš?”“ (Es-Safat, 102)

Ismailove, a.s., su riječi bile sljedeće:

قَالَ يَا أَبَتِ افْعَلْ مَا تُؤْمَرُ ۖ سَتَجِدُنِي إِنْ شَاءَ اللَّهُ مِنَ الصَّابِرِينَ

“O oče moj” – reče – “onako kako ti se naređuje, postupi; vidjećeš, ako Bog da, da ću sve izdržati.” (Es-Safat, 102)

I Ibrahim i Ismail, a.s., su znali da je ova vizija bila božanska naredba koju su morali ispuniti.

Treba se napomenuti da su istiniti snovi nisu ograničeni samo na poslanike. Međutim, istinski snovi običnih ljudi nisu isti kao pravi snovi poslanika. Svaki san poslanika je bio istiniti san; dakle, njihovi snovi su pouzdan izvor smjernica. S druge strane, obični ljudi samo znaju da su njihovi snovi istiniti ako i kada se oni obistine na javi. Snovi običnih ljudi su uglavnom mješavina sjećanja, fantazije, a loši snovi su intervencija od strane šejtana, sa povremenim istinitim snovima. Dakle, ne može se tvrditi za nečije snove da su istinite a prije njihovog ostvarenja na javi.[30]

  1. Božanski Diskurs (Govor)

Druga metoda direktne komunikacije Allaha sa Njegovim poslanicima je oblik direktnog govora, u kojem su stvarni Allahovi riječi u razgovoru sa poslanicima. U ovom slučaju, poslanici  bivaju u budnom stanju, ali je veo svjetlosti sprečava ih da vide Allaha Uzvišenog.[31]

Ovaj oblik komunikacije se dogodio samo sa dva poslanika, koliko mi znamo. Prvi od tih je sa poslanikom Musaom, a.s., o kojemu je Allah je objavio sljedeće u Kur'anu:

وَلَمَّا جَاءَ مُوسَىٰ لِمِيقَاتِنَا وَكَلَّمَهُ رَبُّهُ

“I kad Nam Musa dođe u određeno vrijeme, i kada mu Gospodar njegov progovori…!“ (El-A'raf, 143)

Ovaj način komunikacije je očigledno glavni način na koji je Poslanik Musa, a.s., primao objavu, stoga je dobio titulu “Kelamullah” (onaj kome je Allah govorio).[32]

Drugi poslanik koji je slušao direktan govor Allaha Uzvišenog je Poslanik Muhammed, s.a.v.s.. Međutim, ovaj se fenomen dogodio samo jednom prilikom tokom njegovog poslanstva; za vrijeme Poslanikovog, s.a.v.s, uspon na nebesa (Mi'radž).

Indirektna – posredna objava

Velika većina Allahovog otkrivenja (objave) je prenijeto poslanicima putem meleka objave, Džibrila. Posljednja objavljena Knjiga, Kur'an, je objavljena na taj način u većini slučajeva. Ovaj oblik objave pristigao je Poslaniku, s.a.v.s., na dva načina: ili u obliku zakučastog zvuka kao zvuka zvona, ili u obliku direktnog govora meleka.[33]

U prvom slučaju, prihvatanje objave Poslanika, s.a.v.s., je jako umaralo, da bi se čak, kako se prenosi od Aiše, r.a., u hladnim danima vidjeli tragovi znoja na njegovom čelu, dok, drugi način objave – direktno prihvatanje objave od strane meleka objave bi bilo lakše za Poslanika, s.a.v.s. Tako Poslanik, s.a.v.s, kaže: ”Ponekad mi (objava) dođe kao udaranje zvona, i tada je najteže, zatim to ipak prestaje da bih zadržao sve što mi je rečeno dobro utisnuto u moje pamćenje. A drugi puta anđeo se pojavi u obliku čovjeka da mi govori i ja pamtim dobro što mi je rekao.”[34]

Zaključak

Na osnovu svega što smo spomenuli u ovom radu, možemo donijeti sljedeće zaključke:

  1. Da bismo znali tačno značenje nekog termina koji dolazi sa drugog jezika, moramo istražiti o pravom njegovom značenju i intenciji, kao što je u ovom slučaju riječ o pojmu „vahj“.
  2. Da je objava (vahj) Božije Riječi u islamskom vjerovanju među fundamentalnim kategorijama i spada u najteže definljive termine u tefsirskoj znanosti.
  3. Da izraz “vahj” na arapskom jeziku ima nekoliko značenja, u nekim slučajevima to znači: inspiracija sa kojom se čovjek inspiriše za neku radnju ili bilo kakvu akciju, a u određenim slučajevima u smislu instinkta.
  4. Da etimološko značenje objave postoji još i danas, o tome nam govore i mnogi kur'anski ajeti, kako se u Kur'anu veli da je Allah, dž.š., nadahnuo pčelu, nebo, zemlju, brda, Musaovu, a.s., majku, itd., dok je šerijatsko značenje prestalo s Poslanikovom, s.a.v.s., preseljenjem na bolji svijet.
  5. Da se riječ وحي – „vahj“, prema rječnicima arapskog jezika i rječnicima K'urana, inače definiše kao: „Otkrivenje signala, pisanje, poruka, inspiracija, tajanstven govor, žuriti, brzati, tajno i časovito doznačiti, skrenuti pažnju, davati znak (bilo samim glasom ili nekim pokretom), otkriti nešto (nekome), nadahnuti, učiniti otkrovenje, objaviti, otkriti, obznaniti, uliti, usaditi (u srce); također znači i pismo, poslanica, glas, zvuk, šum, itd.
  6. Da je pojam „vahj“ – objava spomenut nekoliko puta u Kur'anu i to u različitim oblicima, i to: a) kako bi se njime ukazivalo na instinktivne navike životinja; b) koristi se u značenju prirodnih ljudskih instinkta koje je Allah stvorio kod ljude; c) Allahova inspiracija za ljude da rade radnje koje nisu instinktivne; d) koristi se i kako bi se njime ukazalo i na izvor različitih unutrašnjih glasove, jer, šejtani također imaju sposobnost da uliju „inspiraciju“ u ljudska srca; e) ponekad se vahj koristi da označi komunikacije brzim, suptilnim pokretima; f) da Allah, dž.š., u Kur'anu koristi termin vahj sa kojim se ukazuje i na proces u kojem daje naredbe Njegovim melecima; g) te ukazujući na proces Allahove objave Njegovom Poslanik, s.a.v.s., kao i samo otkrovenje, također se u Kur'anu referira kao vahj.
  7. Te, da se Allahove Riječi mogu otkriti poslanicima dva načina: direktno – izravno, u obliku istinitih snova ili u obliku direktnih razgovora; i indirektno – posredno, putem meleka objave, Džibrila, a.s..

preuzeto sa: www.preporod.com

 

Povezani članci

Leave a Comment