Duhovnost / Tradicija 

Tefsir – HILAFET, IMARET i IBADET

Postojanje svijeta i čovjeka na njemu nije uzaludno, bez cilja, mudrosti ili konačne svrhe.

Svijet i čovjek stvoreni su s određenim ciljem, smislom i svrhom, jer oni počivaju i opstoje na Istini koja otkriva konačni smisao njihovog postojanja. Čovjek kao najsavršenije biće Univerzuma nije slučajno takav u njemu; on ima plemeniti zadatak i uzvišene ciljeve. Ostvarivanje tih zadataka i ciljeva u prvome redu podrazumijeva čovjekovu svjesnost o njima, a potom i njegovu upućenost u to kako se oni realiziraju na ispravan način.

Hilafet

A kada Gospodar tvoj reče melecima: “Ja ću postaviti na Zemlji namjesnika!” (el-Bekare, 30)
Ovaj cilj stvaranja čovjeka najavljen je i prije samog čina njegovog stvaranja. Uzvišeni Allah saopćava Svojim melecima vijest o tome da će na Zemlji stvoriti novo biće, halifu, koji će preuzeti obavezu hilafeta (namjesništva ili povjereništva) na Zemlji, odnosno hilafet će biti njegov životni cilj. Mnogo je napisano u komentarima Kur’ana o halifi, tj. o značaju i značenju njegovog hilafeta, šta on predstavlja, koji je njegov smisao, kako se ostvaruje, te koja je uloga halife na Zemlji.
Jedni kažu da je čovjek nazvan halifom zato što je on zamijenio džinne ili meleke koji su prije njega obitavali na Zemlji. U tom smislu se od Ibn Abbasa, r.a. prenosi da je rekao: ‘’Džinni su prva bića koja su živjela za Zemlji, ali su na njoj počinili fesad, prolili krv i počeli se međusobno ubijati, pa im je Uzvišeni Allah poslao Iblisa u vojsci meleka koji su s njima zaratili, tako da su ih protjerali na otoke mora i visove planina, a onda je stvorio Adema, a.s. i nastanio ga na Zemlji’’.
Prema drugome mišljenju – koje se pripisuje pobožnom Hasanu el-Basriju – čovjek je halifa zato što je na Zemlji zamijenio svoga oca Adema, a.s., tj. svaka generacija ljudi zamjenjuje onu prije nje. Ljudi su halife, jer kroz generacije smjenjuju i naslijeđuju jedni druge.
Treće mišljenje – koje podržava veliki broj komentatora Kur’ana – veli da je čovjek nazvan halifom zato što on zamjenjuje ili zastupa Uzvišenog Allaha na Zemlji u smislu da je od Njega postavljeni povjerenik koji provodi Njegove odredbe na Zemlji, tj. presuđuje, upravlja i vlada po pravdi (adl) u ime Onoga ko ga je postavio za povjerenika (v. šire u: Taberi, Džāmi’u l-bejān…, 1/298-300).
Na osnovu ovih mišljenja možemo reći da je čovjek povjerenik u odnosu na Uzvišenog Allaha, a namjesnik u odnosu na Njegova stvorenja. Ovim je čovjeku kao ljudskom biću ukazana iznimna počast.
Ali uvjet svih uvjeta tog namjesništva ili povjereništva jeste itā’at – pokornost Allahu, dž.š. Dakle, onaj ko nije u itā’atu, ko čini zulum i nered na zemlji, ko prolijeva krv nedužnih ljudi i ko je nepravedan – on ne može biti i nije Allahov halifa. Takvim svojim ponašanjem on iznevjerava zadaću i pozvanje Allahovog halife (povjerenika) na Zemlji.

Imaret

On vas od zemlje stvara i na njoj vas nastanjuje… (Hud, 61)
Komentatori Kur’ana su na temelju ajeta: On vas od zemlje stvara i na njoj vas nastanjuje (vesta’merekum fīhā) derivirali zaključak da je dužnost obrađivati, kultivirati i izgrađivati zemlju putem poljoprivredne, voćarske, građevinske i drugih djelatnosti.

Od sedam stvari, kako se navodi u jednom hadisu, od kojih čovjek ima koristi i u mezaru jeste i: ‘’sađenje palme ili voćke koja daje plod’’ (Bejheki, Šu›abu l-īmān, 7/452). Naši prethodnici su se uistinu ponašali shodno ovome hadisu, što nama može poslužiti za ibret, tj. da prekinemo svoj nemar i da sebe, svoju djecu i unuke podsjetimo na ovaj važni životni cilj. Jedan učenjak je rekao: ‘’Kada bi ljudi znali koliko je Bogu milo da se Njegova zemlja oživljava, ne bi na zemaljskoj kugli bilo neobrađene zemlje’’.
Iz navedenog ajeta, također, uočavamo i važnost ljudskoga rada ili privrjeđivanja. Čovjek nije stvoren da ljenčari, već da radi, gradi i privrjeđuje na halal način. Musliman je dužan da nauči neki zanat ili da završi školu kako bi sebe i svoju porodicu mogao hraniti. Islam dozvoljava da čovjek zaradi i više novca kako bi mogao udobno živjeti, samo pod jednim uvjetom – da ta zarada bude halal, tj. da se pri stjecanju zarade ne povrijede ni čovjek ni priroda.
Također, iz ovih učenja izvire i odnos islama prema okolišu ili prirodi, koja nikada kao danas nije u većoj mjeri zagađena zahvaljujući ljudskom maćehinskom odnosu prema njoj i njezinim blagoslovljenim darovima kao što su zrak, hrana i voda.
U komentarima Kur’ana navodi se slijedeće poučno kazivanje: Perzijski vladari su mnogo kopali kanale za navodnjavanje i mnogo sadili voće pa su dugo živjeli. To je bilo čudno tadašnjem poslaniku, pa je molio Allaha da mu objavi zašto im je dao dug život; pa mu je Allah objavio: Ammerū bilādī fe’āše fīhā ibādī – Obrađivali su Moju zemlju pa su na njoj živjeli Moji robovi! (Zamahšeri, Keššāf, 498)

Ibadet

A ljude i džinne stvorio sam samo da Mi se potčinjavaju (ez-Zarijat, 56).
Cilj ibadeta naznačan je u ajetu: A ljude i džinne stvorio sam samo da Mi se potčinjavaju (ja’budūn). Riječ ibadet u jezičkom smislu znači potčinjavanje (zull). Na ovom nivou značenja svi ljudi i džini potčinjeni su Allahovoj volji i Njegovom određenju. Znači, svi ljudi i džinni, samim činom stvaranja, u ibadetu su svome Gospodaru, htjeli to oni priznati ili ne. Poziciju svoje potčinjenosti ili svoga ibadeta oni, zapravo, nikada i ne napuštaju, jer je nemoguće biti stvoren, doći na Ovaj svijet a ne biti potčinjen / u ibadetu njegovom Gospodaru. Ovo je prvo značenje koje nam se nadaje iz navedenog ajeta, tj. ovo je prva vrsta ibadeta: ibadet potčinjavanjem (ibāde bi-t-teshīr).
Istovremeno, pojavljuje se i drugo značenje koje nam otkriva ovaj cilj našega postojanja: ibadet prema Uzvišenom Allahu u smislu dragovoljnog potčinjavanja Njemu kroz pokornost onome što je On naredio, a ostavljanje onoga što je zabranio, što predstavlja samu suštinu pokornosti kao takve. Dakle, ovo je druga vrsta ibadeta: dragovoljni ibadet (ibāde bi-l-ihtijār). Neki ovu vrstu ibadeta definišu na način da kažu da su to djela s krajnjom mogućnošću ljudskog potčinjavanja i skrušenosti. Jednostavnije kazano: u ibadet spadaju sva ljudska djela koja se slobodno čine zarad zadovoljstva Uzvišenog Gospodara.

preuzeto sa: www.preporod.com

Povezani članci

Leave a Comment