Duhovnost / Tradicija 

SEDAM prava čije poštovanje je sveto

Autor: Tariq Ramadan

Zato je društvena poruka islama rođena u svakoj ljudskoj svijesti o odgovornosti u cilju da učini mogućim, na kolektivnom nivou, da strukturalno organizira zaštitu prava svakoga. Kako ne bismo išli u iscrpnu analizu svakog od ovih prava, usmjerit ćemo se na sedam prava čije je poštivanje nužno:

 

1. Pravo na život i minimum potrebnog za njegovo održavanje

Već smo se referirali na pet principa oko kojih se sve islamske naredbe kreću, i jasno je da je prvi uslov za njihovu primjenu trebao biti poštivanje života. Svako biće, u svakom društvu, mora imati pravo na minimum hrane potrebne za život. Govorimo o življenju, a ne preživljavanju. Svi islamski izvori pozivaju sva ljudska bića općenito, a muslimane posebno, da žive kao ljudska bića, u dostojanstvu i poštovanju prema sebi i drugima. Društvena organizacija koja ne osigura svojim članovima ovaj minimum podriva njihov integritet kao stvorenih bića koja će morati polagati račun pred Stvoriteljem. Biti po prirodi odgovoran znači da neko treba imati način kako da sprovede odgovornost koju nosi, u suprotnom, nevin postaje ”kriv” i mi optužujemo žrtvu. Situacija onih iz četvrtog svijeta (siromašnih) u zapadnim društvima je kao stalnih sudova koji, slijedeći primjer miliona Amerikanaca i Evropljana koji žive ispod linije siromaštva, osuđuju sistemsku krivicu žrtvovanja života i ljudske svijesti.

2. Pravo na porodicu

Svaka osoba ima pravo da uživa u porodičnom životu, i stoga društvo, kroz odgovornu politiku, treba da omogući svim ljudima da žive sa svojim porodicama u zdravom okruženju koje podrazumijeva: 1. psihološku pripremu da usvoji odgovornost (naprimjer, mogućnosti da se upozna prikladnog supružnika, predbračno savjetovanje, sistemsku podršku, uzore), 2. brižnost za djecu (njihovo psihičko/mentalno zdravlje), 3. i načini kako da se sačuva porodica tokom nemira. Pravo na porodicu je neodvojivo od prava na dom, prava na posao i prava na obrazovanje. A mi prigovaramo roditeljima koji ne znaju da podižu svoju djecu, koji, kako kažemo ”odustaju od njih”, kada im se ne daju sredstva da žive i jednostavno budu prepoznati kao majka i otac.

3. Pravo na dom

Ovo pravo direktno proizilazi iz prethodnog. Pravo na dom je prvi preduvjet za porodični život, i islam snažno insistira na svetosti privatnog prostora. Društvo treba osigurati svakom svom članu utočište, zato je primarno odgovorno. Nužno je na adekvatan način misliti o lokalnoj strukturi. Ne zasniva se domaćinstvo tako što će u jednoj sobi živjeti petero ili osomero – to je građenje zatvora, podešavanje za gušenje, kreiranje pokidane budućnosti i sutrašnje pune izolacije i marginalizacije. Država u kojoj predgrađa, gradovi i njihovi centri preživljavaju, ili su napušteni, doista je neprihvatljiva. Čovjek bez doma nije građanin, on je izgnanik i žrtva. Govori ništa ne mijenjaju. Lišiti ljude uvjeta koji su potrebni za njihovu ljudskost, a pa potom im na teret stavljati njihovo lutanje, dvostruka je nepravda. Da bi neko bio svjestan Boga, to zahtijeva da taj isti ima svoj dom, doslovno koliko i figurativno.

4. Pravo na obrazovanje

Snažno naglašavanje mora da leži u ovom pravu, posebno u naše vrijeme. Moći čitati i pisati, i kroz obrazovanje pronaći puteve identiteta i ljudskog digniteta, veoma je važno. Biti musliman znači ”znati” sada; gotovo prirodno sačini vlastiti put ka većem znanju. Kur'an je tako eksplicitan o ovome; znati znači omogućiti pristup čitanju znakova i sticanju većeg znanja od Stvoritelja. To je nešto što je Poslanik, a.s., stalno afirmirao: ”Traženje znanja je obaveza svakog muslimana muškarca i žene.” Ovo se odnosi na sva polja znanosti, i podrazumijeva se bez govorenja da su obrazovanje i osnovna pouka imperativ. Prvi ajet Kur'ana koji je objavljen je: ”Čitaj, u ime Gospodara tvoga koji stvara.” Ovo je specifikum čovječanstva u cjelosti koji je dao ljudima nadmoćnost nad melekima prilikom stvaranja. Društvo koje nije upoznato sa ovim pravom gubi osjećaj za prioritete; još jasnije, društvo koje proizvodi nepismenost, kakvugod, potpunu ili funkcionalnu, nipodaštava dignitet svojih članova i fundametalno je nečovječno. Musliman na Zapadu ne može podržati nesvjesnost ove disfunkcionalnosti obrazovnog sistema koji, dok postaje sve selektivniji, širom Zapada proizvodi sve više i više funkcionalno nepismenih ljudi.

5. Pravo na rad

Ljudi moraju biti u mogućnosti da obezbijede sredstva za svoje potrebe. Zbog ovoga, rad, baš kao i obrazovanje, jedno je od neotuđivih prava ljudskog bića, i svim ljudima bi trebalo biti omogućeno da nađu posao (radno mjesto) u društvu u kojem žive. Prema islamu, ljudi se vrednuju prema djelima i radu. Jasno je onda, da društvo koje sprječava ljude da rade ne poštuje osnove socijalnog ugovora. Poznate su nam riječi Poslanika, a.s.: ”Za svakog od vas je bolje da uzme svoje uže, ode na planinu i donese snop drveća za potpalu na svojim leđima, nego da prosi od ljudi koji će mu ili dati ili odbiti da udijele milosrđe.” Rad je sveta naredba koja je iznad kulturnog običaja, ali izgleda da postaje mukotrpna obaveza. Borba protiv bilo kakve vrste nezaposlenosti trebala bi biti prioritet politike. To je imperativ; to je ljudskost.

6. Pravo na pravdu

Pravda je, nakon postojanja, temelj života u društvu, a u islamu najjača odrednica za pravce djelovanja. U Kur'anu čitamo: ”Zaista, Bog naređuje pravdu…” Princip pravde se odnosi na sve: bogate i siromašne, predsjednike i stanovništvo, muslimane i nemuslimane. Osam ajeta sure En-Nisa (Žene) objavljeni su kako bi jevreja oslobodili od optužbe a odgovornost za događaj prebacili na muslimana. Ajet koji asocira na pravedno svjedočenje u vjeri, čini ovu ideju izričitom: ”O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja i rođaka, bio on bogat ili siromašan, ta Allahovo je da se brine o njima! Zato ne slijedite strasti – kako ne biste bili nepravedni. A ako budete krivo svjedočili ili svjedočenje izbjegavali – pa, Allah zaista zna ono što vi radite.” Suština je da društvena struktura garantira uvažavanje prava svake osobe, i to mora biti izraženo na dva načina: na očit način, sudska vlast mora primjeniti zakone jednako na svakog člana društva, a isto tako je važno da društvo neprestano upoznaje sve organizacijske zahtjeve koji su potrebni za odredbu prava koje smo već spomenuli. Misliti o socijalnoj pravdi znači odlučivanje za projekat postavljanja prioriteta i ostvarivanja dinamičnosti koji će voditi društvenu, političku i ekonomsku akciju baziranu na fundamentalnim principima. Siromašan čovjek na Zapadu, što se pravde tiče, nema isti tretman kao bogat čovjek; crnac u Americi će mnogo brže biti okrivljen nego bijelac – i to je neprihvatljivo.

7. Pravo na solidarnost

Pojedinac ne može imati osjećaj za islamsku religioznost sve dok se direktno ne susretne sa konceptom koji obavezu solidarnosti stavlja u centar življenja vjere. Biti svjestan Boga znači biti solidaran. Treći stub islama, čišćenje imetka (zekat), smješten je u centru horizontalnih i vertikalnih osa religijske i društvene prakse; obaveza pojedinca pred Bogom je da odgovori na prava ljudskih bića. Kur'an je jasan u obraćanju iskrenim vjernicima: ”Da li su oni koji su u posjedu vašem izjednačeni s vama u onome što vam Mi dajemo, pa ste u tome isti?” Kur'anski nalog odzvanja snažno: ”Nećete zaslužiti nagradu sve dok ne udijelite dio onog što vam je najdraže.” Odgovornost je na svakoj osobi da aktivno učestvuje u društvenom životu. Obaveza davanja zekata je samo jedan aspekt djelovanja u mnogo široj koncepciji društvene solidarnosti. Zalaganje na osobnoj i porodičnoj razini, koje kao da je samogenerirano, trebalo bi biti popraćeno pažnjom prema komšijama, živućoj zajednici, te državnim i međunarodnim brigama. Naravno, islam ima način za institucionalizovanu borbu protiv siromaštva (kroz zekat), ali je očigledno da se to rješenje ne nalazi kao primarno u strukturama: to je stvar svijesti i morala. Jačina svijesti o ljudskom bratsvu i solidarnosti je živući izvor borbe protiv društvene nepravde, siromaštva i bijede. Ko god je vjernik preuzima odgovornost za ovo opredjeljenje; ko god je vjernik zna kako će tražiti to svoje pravo.

Navedena, različita, prava ne pokrivaju sve faktore koji su uključeni u individualna i društvena poprišta borbi, nego daju dovoljno jasnu ideju za osnovne pravce koje društveno djelovanje treba voditi. U izvoru i srcu našeg razmišljanja, sa znanjem od Stvoritelja, nalazimo neka konačna razmatranja od kojih je centar svih pojam pravde. ”Put vjere” na društvenoj razini je put koji nas svakodnevno treba voditi sve bliže ka idealu pravde, koji je najbitniji i najvažniji, i cjelokupna ljudska aktivnost, u svim svojim ulogama, mora ga se nepokolebljivo pridržavati. Da bi se to postiglo, najbolje je analizirati situacije jednu po jednu i ne primjenjivati apsolutna pravila; za kontekst se može sačiniti najlegitimniji i najlogičniji zakon, ali ako je nepravedan i slab onda bi on zapravo značio izdaju duha onog što štiti i brani.

Cijeli tekst u printanom izdanju

S engleskog preveli: Muhamed Okić i Ismail Fazlović

preuzeto sa:www.preporod.com

Povezani članci

Leave a Comment